Posavski konj Hrvatski posavac ili posavski konj, kao i većina konja (lat. Equus caballus), prema jednoj teoriji potječe od živućeg izvornog oblika, divljega mongolskoga konja (Equus Przewalsky).
Posavski konj stručno zvan hrvatski posavac s obzirom na tjelesne mjere, težinu i temperament pripada skupini hladnokrvnih konja. Analizom krvi posavskih konja dokazano je da je hrvatski posavac posebna skupina konja, što ga svrstava u red svjetski priznatih pasmina. Zbog njegova povijesnog razvoja, može mu se pripisati sličnost s nekoliko skupina konja, pa čak i s poni konjima.
Čovjekov utjecaj na križanje dao je uspješan rezultat glede obiježja hrvatskog posavca, ali nije zanemariv ni utjecaj načina držanja i ispaša u posavskim poljima. Njegov izgled plijeni pozornost: uska i duga glava, velike oči, male kratke uši, kičice na nogama obrasle duljom dlakom, kitnjast rep, bujna griva. Prsa su mu duboka, široka i duga, a rebra zaobljena, leđa široka i uleknuta, sapi zaobljene, kopita plića i lijepo oblikovana zbog kretanja po močvarnom pašnjaku. Hrvatskog posavca resi dobroćudnost, poslušnost, vjernost, izdržljivost i skromnost. Njegova najčešća boja je doratna, rjeđe vrana i siva, a najrjeđa je alata. Činjenica je da se broj takvih konja u posljednjih trideset godina, između ostalog i zbog korištenja mehanizacije, značajno smanjio. Time je njegova vrijednost značajno porasla u prirodnom staništu posavskih pašnjaka.Najveći dio populacije hrvatskog posavca nalazi se na jednoj lokaciji (Park prirode Lonjsko polje). Danas smatramo da su stada od dvjestotinjak životinja velika, no nekada su nerijetko životinje bile u stadima s više od 2000 grla. Hrvatski posavac je temperamentan, snažan i otporan, skroman i poslušan Ova pasmina se izvrsno prilagodila uvjetima držanja, o čemu svjedoči činjenica da su ove životinje držane gotovo cijele godine na plavnim pašnjacima uz Savu (od ožujka do prvog snijega). Tijekom zime bili su slabo hranjeni sijenom, uz malo kukuruza i ponekad malo zobi. Korišten je pri izvlačenju hrastovih trupaca iz stoljetnih šuma, ,vukao tramvaje u Beču, vukao je brodove i skele, nosio jahače te vukao kola. Kao i većina pasmina konja danas, više nema vrijednost toliko kao radna životinja koliko kao konj za rekreaciju i terapijsko jahanje, a još veću važnost ima za održanje krajolika u kojem je nastao. Premda se uvelike radi na očuvanju ove pasmine, ona je i dalje ugrožena, pogotovo izvozom velikog broja životinja radi dobivanja konjskog mesa. Država novčanim poticajima stimulira očuvanje i zaštitu pasmine, prije svega u njezinu primarnom prebivalištu. U očuvanju pasmine znatnu ulogu su odigrale i udruge uzgajivača hrvatskog posavca.